11. novembar 1998.

u povodu popisivanja sporazuma o tzv. specijalnim vezama Federacije BiH sa Republikom Hrvatskom

Bosanska stranka smatra da je potpisivanje tzv. specijalnih veza Federacije Bosne i Hercegovine sa Republikom Hrvatskom – logičan slijed katastrofalne politike bošnjačkog rukovodstva, koje je sve vrijeme uporno istrajavalo na usmjerenosti bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku.

Još od vremena kada su svezane zastave SDA i HDZ, i kada su suprotstavljene srpskoj konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini – Bosna i Bošnjaci su bili predati  kao moneta na korištenje velikohrvatskim aspiracijama. Učinilo je to bošnjačko političko rukovodstvo, koje je, umjesto da kroz zaštitu interesa države Bosne i Hercegovine štiti bošnjački nacionalni interes – politički rasparčalo i državu               i minorizovalo bošnjački politički faktor.

Hrvatska tendencija za specijalnim vezama sa Federacijom BiH je logično hegemonističko nastojanje da se legalizuje ono što na terenu već postoji, u smislu ekonomske, pa i kulturološke okupacije Federacije Bosne i Hercegovine     od strane Republike Hrvatske. Domaće tržište, kao i muzička i medijska produkcija, pa i sam jezik – odveć su kroatizovani, i jedino im još fali politička dimenzija pa da se poput nekog bh Kosova utope u hrvatski hegemonistički okvir. Sasvim logično, nakon toga, uslijedila bi bošnjačka nacionalna asimilacija u hrvatski korpus, jer bi životni standard i društveni status zavisili od predanosti hrvatskom hegemonističkom interesu.

Tzv. specijalne veze sa Republikom Hrvatskom su iste one veze kakve je nastojala Republika Srpska uspostaviti sa SR Jugoslavijom, a na šta se svojevremeno žustro reagovalo iz tabora SDA, odnosno CD Koalicije, sa tvrdnjom da je riječ o separatističkim tendencijama i cijepanju države Bosne i Hercegovine. Valjda je poslije svega jasno da se unutar Bosne i Hercegovine događaji odvijaju po       uzročno-posljedičnoj logici. Kao što vezivanje bošnjačkih i hrvatskih zastava       prije rata nije moglo rezultirati bilo čime osim srpskim otpadništvom, tako ni tzv. specijalne veze sa Hrvatskom, koje je potpisao aktuelni predsjednik Federacije Ejup Ganić, ne mogu rezultirati bilo čime osim istim odgovorom u smislu povezivanja Republike Srpske i SR Jugoslavije. Koliko je to prilog daljoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine nije ni potrebno posebno pojašnjavati.

Bosanska stranka je svojevremeno, kada se to još smatralo bogohulnim, objavila Memorandum u kome se zalaže za ostvarivanje političke ekvidistance bošnjačkog naroda prema svojim susjedima. Zapravo, jedini mogući odgovor na ovakva pitanja jeste trajna uspostava bošnjačkog političkog opredjeljenja da se ne pripada nikome osim Bosni i Hercegovini, i da postoji podjednaka udaljenost i bliskost bošnjačkog naroda prema svojim hrvatskim, odnosno srpskim komšijama.

Bošnjačka politička ekvidistanca i prema Srbima i prema Hrvatima jeste jedini logičan put reintegracije bosanstva i Bosne i Hercegovine.

Sve drugo je dalje produbljivanje ambisa pogrešne politike bošnjačkog rukovodstva koje nikako nema hrabrosti da shvati da je bošnjački narod doživio kataklizmu onog časa kada je doveden u poziciju da se tuče na strani Hrvata, a protiv Srba.